Dali ste se oduvijek pitali kakvo bi iskustvo i osjećaj bio iskočiti iz savršeno ispravnog aviona i iskusiti nevjerojatan osjećaj slobodnog pada?
Cilj Padobranskog Kluba Virovitica je omogućiti kandidatima da dobiju odgovore na svoja pitanja te uz samo 20 minutnu obuku dožive svoj prvi tandem padobranski skok sa 4000 metara visine
Više...
Padobranstvo ima zanimljivu povijest o kojoj se može puno toga ispričati, ali ovaj tekst će pokušati dati kratak pregled te povijesti.
Velik broj ljudi smatra Padobranstvo proizvodom dvadesetog stoljeća, ali njegova povijest zapravo datira od davnih vremena. Prvi pokušaj padobranstva dogodili su se u desetom stoljeću u Kini što je više od 1000 godina od današnjeg dana. Naravno, nije bilo zrakoplova, tako da su Kinezi isprobavali ono što bismo danas nazvali B.A.S.E. skokovima, skakući s visokih stijena ili drugih građevina koja su im omogućavala spuštanje s visine.
Također imamo i svima nam poznatiji crteže Leonarda da Vincija, koji ilustrira padobran u obliku piramide, s drvenim okvirom.
Međutim padobranstvo kao sport razvilo se ne tako davno u prošlosti. Prva osoba koja je izvela skok padobranom bio je Francuz Jacques Garnerin, koji je skočio sa svog zračnog balona na kraju 18. stoljeća i učinio razne manevre u slobodnom padu te zapanjio javnost sa sigurnim slijetanjem na zemlju. U 19. stoljeću, neustrašivi žena, Kathie Paulus je postala poznat po Padobranstvo u Njemačkoj krajem 19. stoljeća, te je i u današnje vrijeme poznata po svojim podvizima i demonstraciji vještina.
Nakon što je izumljen zrakoplov padobranstvo je doživjelo procvat te je poprimilo sasvim drugu razinu. Zrakoplov je omogući skokove s većih visina postižući pri tome zapanjujuće brzine, što je omogućilo i veću kontrolu pokreta u slobodnom padu.
Do 1950 godine padobranstvo se isključivo koristilo u vojne svrhe (spuštanje vojnika iza neprijateljskih linija, spašavanje pilota iz pogođenih zrakoplova...)
Nakon Drugog svjetskog rata, ovaj oblik je postao sve više i više hobi i sve manje i manje vojna disciplina.
Vojnici koji su bili obučeni padobranci toliko su uživali u uzbuđenju i adrenalinu koje je izazivalo padobranstvo da su se istim počeli baviti iz zabave.
Od tada su se počele formirati natjecanja i ekipe, padobranske škole su počele nicati te padobranstvo tako do danas postaje poznato kao ekstremni sport u kojem mnogi pronalaze svoju slobodu.
Zrakoplovni savez Hrvatske uputio je u Viroviticu nastavnika padobranstva Vladu Keniga radi organiziranja i održavanja padobranskog tečaja, koji će trajati 15 dana. Po završenom tečaju, tečajci koji završe tečaj s uspjehom, izvodit će skokove sa padobranom iz aviona. To bi ujedno bio osnutak i početak rada aerokluba. Takovi klubovi postoje u sličnim mjestima, pa je Savez mišljenja da i kod nas postoje uvjeti za rad aerokluba. U tečaj se primaju omladinci i omladinke stariji od 16 godina, kao i ostali koji su potpuno zdravi, što će se ustanoviti na liječničkom pregledu.
Tečaj je počeo 1. VIII. ove godine. Upis u tečaj vrši Josip Vampovac u Savjetu za prosvjetu i kulturu Narodnog odbora gradske općine Virovitica.
Ovih je dana u našem gradu završio radom prvi padobranski tečaj. Tečaj je pohađalo oko 40 omladinaca i omladinki, koji su sa uspjehom završili teoretski dio ispita i u nedjelju očekujemo, da naši mladi padobranci pokažu što su naučili u toku petnaestodnevnog tečaja. U nedjelju, 15. kolovoza, će nam stići avioni, iz kojih će naši padobranci izvršiti skokove i time zaslužiti značke, legitimacije i diplome o završenom padobranskom tečaju.
Ima li koga, da se još nije divio smjelosti padobranaca, koji su se sa bijelim ili raznobojnim pečurkastim oblicima iznad sebe spuštali u jatima ili pojedinačno na zemlju. Gledali smo padobrance na slikama, filmovima, ali je malo onih, koji su takovu smjelost gledali iz bliza. Ovih dana imademo mogućnost da u našemu gradu budemo svjedoci smjelosti naših mlađih padobranaca iz našega grada.
Naši omladinci i omladinke pokazali su veliko zanimanje za taj lijepi sport. Oko 40 njih dolazi svako veče i pažljivo sluša svaku riječ nastavnika, koji im teoretski objašnjava sve što je potrebno učiniti pri izvršenju skoka. Nažalost, između njih 40 imademo samo dvije omladinke: Ljerku Lokmer i Mariju Kadić. "Moramo .priznati - kaže nam rukovodioc tečaja i nastavnik, drug Vlado Kenig, - da smo tečaj organizirali u nezgodno vrijeme, u vrijeme praznika, kada je većina omladinaca i omladinki napustila mjesto i otišla na ferije". No, i oni će imati prilike da polaze tečaj, jer će ovdje, u našem gradu biti formiran Aeroklub, tj. vazduhoplovna škola, koja će imati u svom sastavu ne samo padobranstvo, nego i modelarstvo, jedriličarstvo i motornu pilotažu, gdje će se moći obučavati omladina za naše ratno zrakoplovstvo. Pri osnivanju ovog Aerokluba, potrebna je pomoć Narodnog odbora gradske općine i kotara, društvenih organizacija i JNA.
Posjetili smo tečaj, ikoji se održava u gimnastičkoj sali naše Gimnazije i upoznali se ukratko sa radom. Nastavnik Kenig obrađivao je tehniku izvršenja skoka sa padobranom. Između ostalog govorio je o uslovima koje treba da kandidati ispunjavaju. Kao prvo, da su tjelesno l duševno zdravi, da nisu mladi od 16 godina, da su članovi aerokluba, da su dobrih moralno-političkih kvaliteta, i da su završili osnovnu obuku padobranstva. Nadalje je obrađivao sam skok s padobranom. Kandidat za izvršenje skoka sa padobranom, dužan je prije svega uvjeriti se u ispravnost padobrana, pravilno ga složiti i podesiti prema svome tijelu. Kod toga treba paziti, da sistemi veze budu pravilno podešeni uz tijelo padobranca, tj. da svo remenje bude pravilno zategnuto. Na taj način se smanjuje opterećenje na padobranca u momentu iskakanja iz otvaranja padobrana. To opterećenje padobranac osjeća kao neki trzaj, a mi ga nazivamo dinamički udar. Pri skoku iz aviona sa brzinom većom od 120 km na sat, potrebno je snažnije odvajanje od aviona, jer se padobranac u momentu iskakanja iz aviona kreće brzinom, koja je ravna brzini aviona. Prema tome, postoji mogućnost da padobran zapne o dijelove aviona ili da se iskida kupola. Kod skokova iz aviona sa manjom brzinom od 120 km na sat nije potrebno snažno odbaci van je.
Način skakanja zavisi od tipa aviona. Ako se skače iz transportnog aviona sa 800 m, nastavnik, koji se nalazi u avionu, daje znak "pripremi se!" Padobranci na taj znak ustaju iz sjedećeg položaja i polaze k vratima. U međuvremenu, lijevom rukom se hvataju za rezervni padobran, a desnom, za ručku za otvaranje padobrana, kako bi ga odmah poslije iskakanja mogli otvoriti. Na znak "polazi" iz sagnutog položaja, koji su ranije zauzeli, iskaču iz aviona u vodoravnom pravcu, glavom u naprijed. Takove skokove nazivamo grupnim skokovima.
Skokovi iz jednomotornih školskih aviona vrše se pojedinačno. Takvi avioni imaju dva sjedišta i padobranac sjedi u prvom sjedištu, a pilot u drugoj kabini. Na visini od 800 m pilot oduzima gas, smanjuje brzinu aviona do minimuma i daje znak padobrancu da se pripremi. Padobranac izlazi na krilo aviona i na znak "polazi" odvaja se od aviona blagim naklonom napred i iskorakom desne noge.
Nakon otvaranja padobrana, uzbuđenje i strah, kojega je imao padobranac, zamjenjuje radost i veselje. U tim momentima padobranac je, lebdeći u zraku zauzet posmatranjem prirode. Pada brzinom 4 metra u sekundi. Često zaboravlja pogledati padobran da li je ispravan, nije li kupola padobrana pokidana itd. Odmah poslije iskakanja, poslije dinamičnog udarca, padobranac mora pogledati padobran da li je ispravan, kako bi u slučaju neispravnosti glavnog otvorio rezervni padobran. Padobran se tada treba postaviti na sisteme veze, podvući remenje ispod koljena, da bi što udobnije sjedio i time izbjegao zamaranje tijela u visećem položaju.
U slučaju da se padobranac spušta na neku prepreku, prepreka se može izbjeći klizanjem, tj. povlačenjem nekoliko konopaca. Na taj način smanjuje se kupola, dobiva se veća brzina i manje zanošenje. Š tim manevrom izbjeći će se prepreka. Otvaranjem rezervnog padobrana smanjuje se brzina spuštanja i povećava se zanošenje, pa će se spuštanje izvršiti iza prepreke.
Posljednji elemenat skoka je prizemljenje, pristajanje na zemlju. Ovo je složena, a ujedno i najvažnija radnja i na nju treba obratiti naročitu pažnju. Još na visini 150 metara treba se okrenuti po vjetru, da vjetar duva u leđa. Noge se sastave tako, da koljena obrazuju tupi ugao, a stopala su paralelno sa zemljom. Udarac, kojega primi padobranac pri prizemljenju, rezultat je trenutnog gubitka brzine spuštanja. Dodir sa zemljom treba dočekati sa sastavljenim stopalima, da bi obadvije noge primile jednako opterećenje. Udarac je od prilike toliki, kao da se sa 2 metra visine skoči u pijesak. Naši padobranci obično ublaže (amortiziraju) taj udarac napravivši duboki čučanj u trenutku kad dodirnu zemlju, te polegnu u stranu i povlače kupolu padobrana na lijevi ili desno bok. Vjetar može nakon pada povlačiti padobranca po zemlji, a da se to izbjegne, padobranac treba ustati, zaobići kupolu padobrana za 180 stepeni ili povući daljnje konopce, te na taj način smanjiti površinu kupole, koja je izložena vjetru.
Time se završava skok, a padobran se na mjestu terenski savije i odnosi u prostoriju za slaganje, gdje se ponovno presloži za ponovni skok.
Tečajci su bilježili predavanja svoga nastavnika i sa neobičnim zanimanjem uz savršenu disciplinu, pratili izvođenje pojedinih radnji, da bi se osposobili u ovoj disciplini.
I ovim tečajem stvorit će se uvjeti za rad aerokluba u Virovitici, koji treba kao i druge grane zrakoplovstva da osposobe naše omladince i stvore izvor novih kadrova zrakoplovstva, te da budu dostojni nasljednici naših čuvenih padobranaca Lutovca, Banjca, Vampovca i drugih, koji su dali i svjetske prvake u jedriličarstvu: Tomca i druge.
Želimo mnogo uspjeha tečajcima u praktičnom dijelu njihovog tečaja - u skokovima sa padobranom.
Bio je lijepi sunčani dan. Nedaleko Virovitice, između brežuljaka, pružio se provizorni aerodrom načičkan gledaocima, kojih se skupilo oko 2.500. Nije ni čudo! Prvi put se u Virovitici priređuju skokovi padobranaca - omladinaca iz našega grada. Među njima su i dvije omladinke. Nakon 15-dnevnog teoretskog tečaja održava se praktični dio ispita.
Na zelenoj ledini, uz blagi jugoistočni vjetar, avion PO-2 spreman je za uzletanje. Motor radi, dovikujemo, jer od nastale buke slabo se čujemo. Pilot pokreće avion i on se "odlepljuje", noseći jednog po jednog padobranca na visinu 600 do 700 metara, da bi se on nakon komande "Pripremi se!" i "Polazi" spuštao lagano prema zemlji.
Nakon desetak skokova, u avion ulazi poručnik JRV, instruktor padobranstva Slavko Vampovac, koji se ovih dana upravo nalazio na dopustu kod svojih roditelja u Virovitici. Nakon što se avion "odlijepio" od zemlje i dostigao visinu 600 do 700 metara, oduzeo se gas. Očekivali smo tijelo čovjeka, i zatim kupolu padobrana, gdje se nad njim otvara. Međutim odjednom poleti kroz zrak tijelo u obliku "laste" bez padobrana.
- Ovaj će se ubiti! - čuli smo između gledalaca. To su bili oni, koji nisu vidjeli "skok sa zadrškom" niti čuli za njega.
Nakon nekoliko sekundi otvara se glavni padobran. Lijepa bijela svilena kupola, zaustavila je brzi pad tijela. Slavko se zibao, da nakon par časaka pomoću konopca smanji površinu kupole i opet poveća, brzinu. Zatim otvara, pomoćni padobran, oslobađa i glavni i vrlo lijepo, u sjedećem položaju prilazi k zemlji. Opet nekoliko sekundi i Slavko je izvršio prizemljenje u stojećem stavu.
Dok se on oslobađao padobrana, prišli smo do njega, jer nas je zanimalo kako je svladao tehniku skakanja prvi padobranac Iz našega grada.
- Druže Vampovac, koji vam je ovo skok s padobranom?
- 360-ti - odgovori smiješeći se.
- Kad ste se počeli baviti padobranstvom?
- Godine 1945. nalazio sam se u 40-toj diviziji VI. Slavonskog korpusa i nakon oslobođenja Beograda zatraženi su dobrovoljci za zrakoplovstvo. Javio sam se. No, na moju žalost, obzirom da sam bio mlad, odredili su me za avio-mehaničara. Radio sam dvije godine kao avio-mehaničar . Gledajući često pilote i padobrance kako lebde u zraku, poželio sam i sam da pođem u avion i da letim. Pružila mi se prilika i ja se javim u padobranstvo. Tamo sam završio školu i od tada kao instruktor padobranstva Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva radim u Novom Sadu i Mostaru, gdje se i sada nalazim.
- Gdje ste do sada učestvovali na takmičenjima?
- Sudjelovao sam na svim takmičenjima u zemlji, te na Internacionalnom takmičenju u Bolonji - Italija.
- Kakve ste uspjehe do sada postigli?
- Na I. svjetskom padobranskom prvenstvu na Bledu, osvojio sam 6. mjesto. Na Internacionalnom takmičenju u Italiji postigao sam 3. mjesto, iza našega Gorjupa i Rinaldia, a prošle godine na Državnom prvenstvu ostao sam iza Lutovca za manje od jednog boda (0,65).
- Kako to da ste na ovogodišnjem prvenstvu, kad se od vas očekivalo prvo mjesto, zauzeli tek 12-sto?
- Uglavnom su na Ohridu učestvovali mladi, takmičari, a ja sam došao bez ijednog dana treninga i kako znate, mlađi napreduju i to mi se osvetilo.
- Možete li nam nešto reći o našim padobrancima? - Izvrstan materijal. Pogledajte samo njihove skokove! Dobri mladići, od kojih može biti i vrhunskih padobranaca. Ni jedan se ne plaši. U mojem radu imao sam slučajeva da smo neke vozili i ponovo na zemlju jer nisu htjeli izvršiti skok, ali vidite - dodao je smiješeći se, - kod virovitičkih padobranaca nema straha.
- Da li ste imali kada kakovih nezgoda?
- Da, bilo je i toga! U Zagrebu, na aeromitingu skakao sam sa zadrškom kao i upravo sada u Virovitici. Padao sam divno. Kad sam povukao ručicu sa aktiviranje padobrana i očekivao dinamičan udarac, osjećao sam da još uvijek padam. Pogledam u kupolu, a ona se zaplela i leprša kao zastava. Bilo je još nekih 300 do 400 metara od zemlje. Povučem pomoćni padobran i odbacim ga od .sebe. No, na nesreću omotao se oko glavnog i oba se zamrsiše. To je bio najstrašniji momenat mog života. Oblio me hladan znoj. Osjetio sam strašan udarac, koji me prodrman od pete do glave. Nisam vjerovao gdje sam i jesam li ostao živ. Pokušao sam se dići, ali nisam mogao. Osjećao sam bolove u čitavom tijelu. Godilo mi da ležim. Promatrači su jurnuli prema meni, vjerojatno misleći, da sam mrtav. Skupivši ostatke snage, ustanem, a ljudi su. stali kao ukopani, ne vjerujući da sam ostao živ. Kola su me odvezla. Nakon nekoliko dana nastupao sam u Sarajevu, no glava, noge i ruke bile su mi ovijene zavojima.
- Molim vas, recite nam, imaju li naši padobranci uslova za. razvitak?
- Oni samt imaju uslova za razvitak, što se vidjelo po dosadašnjim skokovima, no potrebno je organizirati aeroklub, koji bi se brinuo za dalji razvoj ovih i omogućavanje razvoja drugih padobranaca. Osim toga, u Virovitici ima uslova za razvitak jedriličarstva, modelarstva i motorne pilotaže.
- Znate, prekinuo sam ga...
- Znam, znam, želite reći materijalna sredstva. To ne smije biti problem. Tu mora Narodni odbor gradske općine i kotara, kao i Zrakoplovni savez Hrvatske pomoći, jer to nije samo sportska grana, već ujedno vanarmijski odgoj omladinaca za buduće branioce naše domovine, kao u zraku, tako i na kopnu.
- Molim vas, još jedno pitanje: Kada ste rođeni i kako dugo se još mislite baviti sportskim padobranstvom?
- Rođen sam 1929. godine u Virovitici, gdje mi žive roditelji i braća. Sportsko padobranstvo namjeravam napustiti ove jeseni. Poći ću u pilotsku školu, u koliko prođem kroz liječnički pregled.
Promatrao sam ga začuđeno: "tako mlad, pa napušta sportsko padobranstvo!" a on dodaje:
- Pa, eto, vidite, iz Virovitice, a tako i iz drugih mjesta regrutiraju se mladi padobranci. Sutra će skakati moja dva brata, pa eto obitelj Lokmer također daje tri padobranca. Sada ih imate oko 30. a na drugom tečaju bit će ih 60-70! Virovitica će dati dobrih padobranaca! Vidjet ćete za koju godinu! Napišite da me veoma obradovao ovakav interes građanstva za padobranstvo, jer to je garancija za uspjeh ubuduće.
- Izvinite, žurim, jer noćas putujem u jedinicu, znate, dopust je pri kraju.
Otišao je veseo, vedar, dobro raspoložen i uvijek spreman za razgovor i šalu, prvi padobranac našega grada.
