Pilot, padobranac, instruktor letenja, bajker... Upoznajte Maju Pađen

Predstavljamo Vam Maju Pađen, 26-godišnju glavnu pilotkinju Padobranskog kluba Skydive Croatia i instruktoricu letenja. Upitali smo ju o njezinom životnom putu i karijernim dostignućima kako bi ju i Vi bolje upoznali.

Kada se javila želja za pilotiranjem i kako je to prihvatila vaša okolina?

Za razliku od većine pilota kojima je to bila želja od malih nogu, moja strast je započela na početku srednje škole kada sam prvi puta letjela putničkim zrakoplovom. Na polijetanju iz Zagrebačke zračne luke, u trenutku odvoja od piste sam znala da je to ono čime se želim baviti do kraja života. Naravno, roditelji su bili zabezeknuti ali su me na kraju podržali, a većina ostatka okoline nije vjerovala sve dok nisam stekla pilotsku dozvolu.

Smatrate li da su vam kao ženi mogućnosti ograničene?

Osobno ne vjerujem u ograničene mogućnosti žena u avijaciji. Po prirodi sam iznimno uporna osoba te smatram da sam zbog toga i uspjela doći do diplome inženjera aeronautike i dozvole profesionalnog pilota. Ipak, susrela sam se s raznim diskriminirajućim i staromodnim izjavama koje su apelirale na to da je avijacija muški posao, da kako ja to mislim imati obitelj ako se skitam po svijetu i slično. Na sve to mahnem rukom i dobro se nasmijem jer nisam naišla na cilj koji upornošću i predanošću nisam ostvarila. Susrećem se, naravno, i s pozitivnim reakcijama kojima ponekad prethodi nekoliko sekundi čuđenja. Mladi ljudi to uglavnom jako dobro prihvaćaju, djevojke pogotovo, pretpostavit ću jer su žene malo nježniji spol te im pokazujem za što su sve sposobne ako su uporne. Dečki pak znaju biti impulzivni u trenutku opčinjenosti mojim zanimanjem pa padnu i ponude za brak.

Koji su vam najdraži, a koji najomraženiji dijelovi posla?

Postoji šala da je zrakoplov leti kada je masa papirnate dokumentacije jednaka masi zrakoplova. U ovoj šali stvarno ima istine te je logično za zaključiti da je većini pilota papirologija najomraženiji dio posla. Bilo kako bilo, papirologija, regulative i zakoni su u avijaciji pisani krvlju te su donošeni kako bi se postigla veća razina sigurnosti.

Najdraži dio posla mi je definitivno proces polijetanja: izlazak na pistu, dodavanje maksimalne snage, zatrčavanje i odvoj od piste, kao i prvi puta kada sam se "zarazila" avijacijom. Danas, kako mi je razina znanja porasla, volim se konstantno unaprjeđivati te prakticirati imitacije otkaza motora kako bih bila pripremljena u slučaju da mi se stvarno dogodi jer je dobar pilot onaj koji razmišlja nekoliko koraka ispred aviona. Radeći s mladim ljudima kao instruktorica letenja, vidim često kako su mladi ljudi krivo motivirani za letenje te ih uglavnom pokreću ideje o velikim plaćama u velikim kompanijama, dok je malo istinskih zaljubljenika u letenje kao što smatram da sam ja.

Spomenuli ste velike kompanije, nije li to i vama cilj?

Osobno, nisam osoba od košuljice, kravatice i tipkanja dugmića što je slučaj u kompanijama gdje većinu posla odrađuje autopilot. U generalnoj (maloj) avijaciji se još itekako imam prostora razvijati i ciljeva za osvojiti, a što se velikih kompanija tiče, one su velike koliko i ljudi koji ih sačinjavaju i svojim radom i trudom pridonose. Skydive Croatia je za mene velika kompanija zbog činjenice da nas sačinjavaju svježi, inovativni umovi koji ne samo da promiču padobranstvo već i pomalo zamrlu generalnu avijaciju u Hrvatskoj.

Kako ste postali dio PK Skydive Croatia?

Na aerodromu Lučko radim kao instruktorica letenja na Fakultetu prometnih znanosti, a dečke iz kluba sam poznavala samo iz viđenja. S vremenom je krenula zafrkancija "Instruktorice kada ćete vi na skok?". Odgovor je, naravno, bio "Nikad!", kao i skoro svaki pilot, pružala sam otpor prema napuštanju savršeno ispravnog zrakoplova. S vremenom su me, naravno, dečki nagovorili. To mi je na kraju bilo iznimno iskustvo pa sam se i padobranstvom zarazila, čak toliko da sam ove godine krenula u školu padobranstva a voljela bih pozvati i druge cure da nam se pridruže i upišu padobransku školu jer nam manjka žena u padobranstvu. Uz druženja s dečkima sam uvidjela perspektivu kluba te sam se infiltrirala u ovu zajednicu za koju se sada usudim reći da mi je druga familija.

Čime se piloti bave u slobodno vrijeme?

Iako mi je pilotiranje najveća strast, u isto vrijeme i posao i hobi te sam sigurna da će tako i ostati, u slobodno vrijeme se po novom bavim i padobranstvom iako još nisam stekla dozvolu. Velika strast su mi i motori te sam nedavno našla vremena da položim te sam i član Moto kluba Airborne, prvog Hrvatskog moto kluba za pilot, padobrance, paraglidere i sve zaljubljenike u zrakoplovstvo i avijaciju . U prošlosti su mi strasti bile i sinkronizirano plivanje, u kojemu sam svojevremeno bila državna viceprvakinja, te standardni i latino plesovi. Sinkro plivanjem sam se prestala baviti zbog operacije kralježnice, a plesovima bih se i danas bavila no non-stop sam u pokretu pa dan jednostavno ima premalo sati za sve ono što ja želim obaviti.

Koja su vam najveća dosadašnja postignuća u karijeri?

Smatram da sam tek na početku karijere, puno je još vremena preda mnom jer se, na kraju krajeva, cijeli život uči i unaprjeđuje znanja. Ipak, prošle godine sam se uz pomoć i poticaj svojeg kolege, koji je svojevremeno bio treći u svijetu u preciznom letenju, počela natjecati u preciznom slijetanju te sam već na drugom natjecanju ostvarila drugo mjesto ukupno, a prvo u kategoriji. Također, s obzirom na to da radim kao instruktor letenja te učim apsolutne početnike letenju, jedno od bitnijih životnih dostignuća jest da sam živa. Još je puno koraka, letenja i natjecanja ispred mene, a svaki dan u kojem ostvarim čak i neke manje ciljeve i naučim nešto novo je pobjeda.

Što smatrate da su vam najveći aduti?

Iako smatram da o tome umjesto mene trebaju suditi drugi, mogu reći da sam požrtvovna, predana, uporna i marljiva. To su i odlike koje su me vodile na životnom putu postanka pilota. Iako sam prilikom upisa na fakultet imala podršku uže obitelji, pogotovo tate, studij u drugom gradu, a pogotovo studij za pilota je iznimno skup sport te sam bila primorana raditi noćne smjene u McDonald's-u kako bih financirala stan, režije i školarinu. To me je također oblikovalo kao osobu jer sam naučila više cijeniti dostignuća i plodove rada.